I uvijek smišljam neki novi stih...

Dobrodošli na moj blog

10.06.2013.

Nemam koncentraciju ( A.J. )

Samo sam htio reći da se ne slažem sa svima što kažu, pa sam se složio s tobom zbog onog što si rekla, ali ti se izgleda ne slažeš sa mojim slaganjem o tvom slaganju, ali tvoje slaganje s mojim slaganjem ide, pa nema razloga ne složiti se s ovim što sam složio.

19.03.2013.

Sreća

Danas sam tako sretan. Nemoj pitati zašto. Ti si svemu dobrome razlog. Ne znam kako to uspijevaš, ali činiš što nitko do sada nije i to me zbunjuje,a i neizmjerno veseli. Ne popuštam često pred emocijama i teško se vežem i stječem povjerenje, ali nešto mi govori da je ovo ispravno, da je sve u vezi s tobom dobro, čisto. Je li to razum ili srce? Mislim da su se oboje u ovome složili. Osjećam da je tako. Nekad sam se svega ovoga bojao, odbacivao od sebe, namjerno. Sad neću. Ne želim i ne mogu. Život samo jednom podari nešto slično ovome, a kako god se to zvalo ne želim da ode od mene i trudit ću se da budem bolji i dostojniji toga osjećaja. S tim dostojniji i vrjedniji za tebe, da ti se posvetim srcem i dušom. Cijeli. Danas sam tako sretan, jer imam tebe, sa svim manama i vrlinama, sa svim što te čini takvom kakva jesi.

16.03.2013.

Jutrom se budiš kraj mene

Gledam kako mirisno jutro,ulazi u sobu i miluje ti otkrivena koljena, promatram prve jutarnje zrake sunca kako ti padaju na pospane oči i bude te iz divnog sna. Jutro te probudilo, a ja te dočekujem toplim poljupcem kao dar moje neizrecive ljubavi jer se jutrom budiš kraj mene.

14.03.2013.

Moj suputnik Vrijeme

Znaš, dođeš mi nekad u misli, onako bez nekakvog posebnog razloga, jednostavno blicneš nejasnom pojavom i pomislim što smo imali. Sada, kad je prošlo vremena od našeg zadnjeg susreta, razgovora vidim sve jasnije, kao da sam progledao nekim novim očima. Nije mi žao ni jednog trena što smo ih zajedno proveli, niti ijedne izgovorene riječi, ne bole više uspomene. Nekada jesu. Bilo mi je jako teško. Nisi znala za te moje boli i stezanja oko srca dok sam odlazio od tebe i kada si mi rekla da je to posljednji put i da je tako najbolje. U tom trenu, za mene to nije bilo najbolje i nije bilo posljednje, ali pomirio sam se s tim. I nije bilo lako. Ne znaš, kad sam otišao od tebe te večeri, padala je kiša…. Sitna dosadna kiša, koju sam opsovao čim sam na nju izašao. Bio sam i na nju ljut jer je padala baš tada, u tom trenutku kad mi se srce cijepalo na stotine komada i kad nisam kuda bih najradije krenuo. A nisam o tome ni razmišljao. Koračao sam brzo, kroz kišu, koja mi se slijevala niz lice i maskirala suze, ispirala sol. Pred očima si mi bila samo ti. Osjećaji su me gonili na brži hod, nisam obilazio niti jednu lokvu na cesti, namjerno sam u njih gazio. Tjeralo me nešto što ni do danas nisam dokučio, neka sila, nekakav bijes, ludilo. Nisam vjerovao da je sve nestalo u jednom jedinom trenutku, samo tako, a nastajalo je dugo i pretvorilo se nešto najljepše što sam doživio. Stigao sam do rijeke,pogledao oko sebe, nigdje nikoga nije bilo, samo u daljini par kišobrana odlazilo je žurno, nije me bilo briga. Sjeo sam na klupu, uz rijeku, i promatrao kako teče. I ona je nekamo žurila. Neko vrijeme sam samo sjedio i gledao prema rijeci kao da sam očekivao da mi šapne neku utješnu riječ, a nije rekla ništa, ona je tekla svome cilju, imala je svoju svrhu za razliku od mene. Ja nisam imao ništa. I to što sam imao polako je pripadalo prošlosti, sve mi je tonulo i gubilo se. Kiša je počela jače padati, i probijala se kroz namočenu odjeću do moje kože koja se ježila i postalo mi je hladno, ali nisam mario, bilo mi je tako svejedno i da sam izdahnuo toga trena, ali nisam bio te sreće. Pogledao sam u sivo nebo, prepuno kiše koja mi se slijevala niz lice, a svaka kap me ranjavala. Ubijala. I to mi je godilo, bol na bol, rana na ranu. U tom trenu ljubav je dobila novo značenje, proklinjao sam ju i psovao, nije mi bilo jasno zašto sam upao u njenu mrežu, proklinjao dan kad sam dopustio da pomiluje i svojim dodirom opije moje srce. Mrzio sam sebe, jer sam si obećao da nikada više neću pustiti da uđe u moj svijet. Ali, nisam mogao naređivati tom ludom srcu koje je kucalo jače zbog ljubavi, koje je žudilo za toplim dodirom, za svim pucketanjima nježnosti. Želio sam tu ljubav, ali si nisam htio priznati. Ludio sam od tih misli, proganjao me taj osjećaj što volim, a sve je gotovo. Zagrmilo je i ja sam se trgnuo iz misli, ustao i krenuo na željezničku postaju. Ulice su bile puste, samo ja i kiša koja je neumoljivo padala i ispraćala me na put. Vlak je bio poluprazan, a ipak sam tražio sjedište na kojem neću biti uočljiv. Mokar,emocionalno slomljen i zaogrnut toplinom unutrašnjosti vlaka, drhtao sam… Toga trenutka sam umro, ostala je samo bol, a nju sam prepustio vremenu da je otkine od mene, i udahne mi novi život za novi početak…… ……………………………………… ‎"Vrijeme je jeziv suputnik. Što vrijeme čini svome suputniku? Namiče mu nevidljivu masku,koju on nikako ne uspijeva skinuti."

13.03.2013.

Tražim te....

Imam srce što za tebe umire i vene bez tvojih prstiju, tužno zbog kose razasute poljem što u daljinama dižu spomenik, ljubavi neotkrivene naše. Imam vjetar, kao dodir ruke na licu i oblak koji skriva moju sjenu, otvarajući mi put k nebu, išaranom zavodljivom dugom. Tražim nasmiješene oči, sjajne poput bisera koji prkosno sjaje, pogled pun miline i nježnosti prve zrake sunca, pogled zagonetan i bezobrazan kao iznenadna ljetna kiša. Mirišem prvi procvali cvijet i dodiri nam se stapaju drhtajima, usne kliču od ozbuđenja, uzdišu za mekanim poljupcem, vape za ljubavlju, za još jedan dan, za još jednu noć.

12.03.2013.

Uspomena

Svaki dan viđah ju lijepu. Prolazila je pokraj mene kao vila i osjećaje mi probudila mirisom parfema i opijala poput najjačeg vina. Gledao sam ju tako iz dana u dan, uvijek krasna i nisam se mogao prestati diviti njenoj ljepoti, Bogom danom. Hod joj je bio tako miran, uzvišen, koji je govorio da se ničega ne boji. Izgledalo je kao da korača najlakšim putovima, nestvarno poput prstiju svirača što miluje žice na novoj gitari. Mislio sam da je kao i sve druge, ali ona bješe posebna, tajanstvena. Nježni pogled milovao je moj nemirni duh, a glas i smijeh hranio sva moja čula. Da, oduševila me, sve moje misli bile su s njom i krala mi je srce hraneći ga nadom. I svaki dah viđah ju lijepu. Prkosila mi je ljepotom, pogledom, smijehom…. Nije ni znala koliko mi srce udara od uzbuđenja kad sam gledao za njom. Nije znala kako počinjem patiti, ludjeti. Tako sam ja mislio… Prolazili su dani, meni obučeni u sivilo jer nije šetala u svoje uobičajno vrijeme, nije zvonio njen smijeh, nije bilo ničega od onoga što sam volio tih dana, mjeseci…. Patio sam, pitao se gdje je moja božica, zašto je odjednom nestala i ne šeta kao ranije. Pitao sam i druge, onako kao usput. Odgovora nije bilo. Tek jedan dan, sunčani ljetni dan, ostat će mi u pamćenju cijeli život. Dok sam beznadno koračao k nepoznatom, ugledao sam nju! Blistala je kao i obično, kao kraljica, kao nepristupačno biće koje ne dozvoljava da joj se itko obrati. Bahato, rekao bih. Obuzela me tuga, nemoć kada sam joj ugledao oči pune tuge, usiljeni osmijeh… Približavao sam joj se u hodu i kad sam došao sasvim blizu prišao sam i upitao ju: –Što je razlog tuge u tvojim očima? -Tko si ti da me pitaš takvo pitanje? -upitala me pomalo drsko i oholo. -Nitko za tebe, ali netko kome si ti sve.-rekoh tiho, gledajući ju u oči. -Kad je tako, onda sve znaš!-odgovorila je. -Znam… Ne pitajući, nastavio sam s njom šetati. Govorila mi je srcem, dušom, bez ijedne riječi. Slušao sam srcem, dušom, bez ijedne riječi… Prošlo je mnogo vremena od našeg zadnjeg susreta, ali u meni još odzvanjaju njene zadnje riječi: „Zbogom prijatelju duše i srca mog, poklanjam ti sve što imam u ovom trenu.“ Taj poljubac nikada neću zaboraviti.

10.03.2013.

Kradljivac riječi...

Jedina si kojoj sam počeo krasti riječi. Svaki dan, pomalo. Neke su šašave, druge zanimljive, otkačene, imaju dušu…. I volim kad ih pišeš. Izgovaraš. Postale su dio mene i podsjećaju na tebe. Podsjećaju na naše razgovore. Na noći. Na dane. A počeo sam tako slučajno, neprimjetno dok nisam shvatio da su mi drage, jer su dio tebe, a meni imaju poseban ton, boju… Postao sam kradljivac, nenamjerno i ne kajem se zbog toga. Čak mi i sad pomisao na njih razvlači usne u osmijeh….

10.03.2013.

Sjena sna

Sanjam o tebi svake noći Blage riječi i poljupce tvoje, Još ovaj san i više neću moći Kad te u javi nemaju usne moje. Al' svaku večer misli k tebi lete I zagrljaji vrući i snažni, Jer možda jednom i u tvoj san slete Moji poljupci i obrazi vlažni. Koliko suza na jastuk će pasti Sve zbog ljubavi, patnje moje, Jednom ću i tvoje suze krasti Da oplačem grijehe svoje. I ove noći budim se u snu, Misli opet lete k tebi, Osjećam da sam na dnu Volio sam te,a tko ne bi? Odlazim, povratka više nema, Srce ludo previše me boli, Samo moja ostat će sjena I ona će uvijek da te voli.

09.03.2013.

Razbacane misli jednog kišnog dana

Cijelo predvečerje pada kiša... I drago mi je zbog toga. Srce mi se otvori, kao da pjeva s kišnim kapima koje lupaju po prozorima. Nađem nakakav mir, spokoj, od svakodnevnice, od svih onih stvari što me tište, od svega negativnog oko mene. Cijeli sam u nekom drugom svijetu. To može još samo od mene učiniti zimski dan, zimska idila. I s tom kišom, misli mi lutaju na sve , ne mogu točno ni reći na što. Ali doslovno na sve. Svaki osjećaj u meni se budi, i prelazi preko srca kao da ga nježna ruka vodi. I postaje veći, u kojem god smjeru išao. Prebacujem se iz jednog svijeta u drugi ne birajući svoje misli, ne tragajući, nego se samo prepustim. Oko mene note glazbe, plešu, miluju svaku misao, svaki osjećaj. Zajedno stvaraju mir, nekakvu beskonačnost. Nije tišina, a opet sam tako uronjen u nju, kao u tintu, zaogrnut nečim najljepšim, a opet u nekim trenucima, kao vjetar udara mi u lice svaka ružna riječ, svaki pogrešan čin, neka ružnoća. I da, osjetim ju. Je li moja ili tuđa, svejedno je tu, u mom svijetu, u mojoj tišini. Kao da uplovljavam u luku, konačno odredište, moje misli teku nekom kraju, nošene valovima, razbijajući se od stijene moje nutrine, na manje komade. Otkidaju od mene dio sna, bježe, žele van, ali kuda? Kome reći sve to? I na kraju krajeva mogu nestati i biti zgažene pod mislima drugih. Zato ne prepuštam ni jedan tren da sam ogrnut njima. A neke tako bole, tako zarežu srž moje unutrašnjosti, da bih vrisnuo, zaplakao, ali se ne dam, i ustrajem. Neka ih tu, kod mene. Kakvih sve tu misli ima, o Bože moj, nema tih riječi kojim bih mogao objasniti nekome tko to nije vidio u samome sebi, tko nije doživio. Ima ih od najsvetlijih boja do onih mračnih od kojih oči mogu izgubiti sjaj, ne od plača ni od neke ljutnje, nego od spoznaje da su tu. A kiša je počela jako padati, a usne se blago razvlače u osmijeh, srce jače udara, kao da će iskočiti iz grudi i mogu to podnijeti, čak to i želim. Kao da se prosvjetljujem, otkrivam i ono što sam mislio da ne znam, ali je tu. O, kojih iznenađenja zna biti. Dođe mi da zapitam misli zašto to rade, zašto mi predstave prikazuju kad aplauz neće dobiti, ni od mene ni ikog drugog, ali bojim se da se ne pojave više, bojim se da nestanu. Onda bih bio izgubljen, bačen u pustinju, bez vode, bez kompasa, bez ičega. Bio bih i gol i bos bez njih. Čudno. Dok su tu muče i uzburkuju svaki djelić duše, a da ih nema još veći kaos. Odlutam putevima kao kroz labirinte, ne razmišljem hoću li se znati vratiti, čak mislim da je to i dobro. Želim ići u nepoznati dio sebe, neistraženi dio uma, duše i srca, nebitno hoću li se vratit, ali uvijek sam u strahu što ću otkriti, naći ispod kojekakvih kamenja, mračnih kutova samog sebe. Lako je saznati i prepoznati misli koje šetaju po blistavim i svjetlim predjelima, one u mraku, skrivene, njih je teško naći. I to što su u mraku, ne znači da su i one takve, naprotiv. Otkrivati sebe, koje li slobode, kojeg li nadahnuća.... Spoznati, ne moći riječima objasniti, reći, nego samo osjetiti, kao radost, kao ispunjenje, kao bol. Upoznati puteve duše, srca, preći procjepe, prohodati svim labirintima samog sebe , i znati da si to ti, bez obzira na sve. Doći i pružiti ruku svome biću, zahvaliti mu. Da, samo jedno kišno popodne, samo jedna obična večer... Ništa drugo...Volio bih podijeliti svaku misao, staru, novu, mračnu, sjajnu. Ali vrata nisu ni zatvorena, samo čekam novu kišu, i potajno se nadam da će naići netko i da će se misli susresti ogrnute mističnim notama, zaigrati novi ples, zajednički i skladan. A do tada borit ću se sa svakim kišnim danom, putovati najtežim putevima, tražeći pogledom, onako kriomice, sličan ili čak isti svijet, koji će ući kroz vrata. I kada počašćen dolaskom budem i srce zatutnji, a misli zastanu, znat ću da sam pronašao sebe.